Image

Vidre su prelijepe ,zaigranie,znatiželjne,upoznajmo ih.

Vidre su prelijepe ,zaigranie,znatiželjne,upoznajmo ih.
Vidre (lat. Lutrinae) su potporodica slatkovodnih ili morskih sisara, dio porodice Mustelidae, u koju spadaju lasice, tvorovi, jazavci i druge njima slične životinje. Vidre su predatori – mesožderi, koji love raznoliki plijen. Obuhvataju 13 vrsta u 7 rodova, a rasprostranjene su gotovo širom svijeta.
Vidre su pokrivene veoma mehkim slojem krzna, u kojem se ispod vanjskog sloja nalaze duge zaštitne dlake. Ono ih održava suhim tokom boravka u vodi, zadržavajući sloj zraka, što im održava toplotu. Sve vidre imaju duga, vitka tijela i srazmjerno kratke noge. Među prstima imaju plivaće kožice. Većina vrsta ima veoma oštre kandže, koje su u stanju prihvatati i skliski plijen pout riba. Svaki put, nakon plivanja vidra se trlja od zemlju da sa krzna skine vodu (a morske i soli).
Vidre imaju veoma brz metabolizam i energiju troše velikom brzinom. Naprimjer, evroazijske vidre dnevno moraju pojesti čak 15% vlastite težine, a morske vidre 20 do 25%, zavisno o temperaturi. U vodama sa temperaturom od oko 10°C, vidra mora uloviti najmanje 100 grama ribe u jednom satu, jer ne može preživjeti od manjih količina. Većina vrsta dnevno lovi 3 do 5 sata, aženke koje se doje mlade love i do 8 sati dnevno.
Većina vidri hrani se uglavnom ribom, dok ishranu nadopunjuju žabama, slatkovodnim rakovima i većim vodenim insektima, a morske i sitnim račićima. Neke su se usavršile i u otvaranju školjaki, dok ostale jedu i sitne ptice ili sisare. Njihova zavisnost o samo jednom plijenu čini ih veoma ranjivim zbog mogućeg prorjeđivanja plijena.
Evropska  vidra
Evropska obična vidra (Lutra lutra) ima izduženo-valjkasto, hidrodinamično tijelo sa relativno dugim i na kraju zašiljenim repom, koji joj služi kao kormilo. Mužjaci su obično krupniji, dugi oko 120 cm i teški oko 12 kg, a ženke su duge oko 110 cm i teške oko 8 kg. Na rep otpada gotovo 1/3 ukupne dužine.
Noge su kratke, snažne, sa po 5 prstiju na svakoj šapi, koji su međusobno povezani plovnom kožicom. Čula mirisa i sluha su joj izoštrena do savršenstva. Glava ove vidre je okruglasta, spljoštena i nešto šira od kratkog vrata. Njuška je zaobljena i mesnata, sa brojnim dugim brkovima (dužine i do 25 cm). Oči su joj male i razmaknute, visoko postavljene. Uši su ktatke i gotovo potpuno skrivene u krznu-tokom ronjenja, mogu se potpuno zatvoriti.
Čeljust  je moćna, a sadrži 36 zuba, pri čemu  u obje  vilice imaju po 6 sjekutića, 2 očnjaka i 10 kutnjaka.Dužina lobanje iznosi 10,5 do 12,5 cm. Tijelo je prekriveno gustom poleglom dlakom, čiji je vanjski sloj (nad-dlaka) grtub i redovno dobro namašćen (za odbijanje vode), a u donjem, koji služi kao toplotni izolator, su mehke dlake (pod-dlaka). Leđa su obično hrđasto-mrka, bokovi nešto svjetliji, a trbušna strana je srebrenasto bijela.
 
Evropska vidra je bila široko rasprostranjena širom kontinenta, osim Islanda i mediteranskih otoka. Međutim, u mnogim područjima je gotovo potpuno istrijebljena pa je danas jedan od najugroženijih evropskih sisara.

Sjeverna riječna vidra

Sjeverna riječna vidra (Lontra canadensis) jedna je od najzaigranijih, najznatiželjnijih i najaktivnijih vrsti svog roda, šo je čini popularnom životinjom u zoološkim vrtovima i akvarijima, iako je smatraju štetočinom na poljoprivrednim površinama jer mijenja riječnu obalu prema vlastitom nahođenju radi prilaza rijeci, klizanja i odbrane. Jedna je od mnogih životinja koje su bile glavne mete lovaca na krzno u Sjevernoj Americi.
Riječne vidre jedu raznoliku ribu i školjkaše, kao i manje vodene i kopnene sisare i ptice. U dužinu mogu narasti do jednog metra, uz težinu od 5 do 15 kilograma. Sjeverna riječna vidra je u Evropi ugrožena vrsta, jer je nekada bila atraktivna lovna divljač i smatrana štetočinom. Pohlepa za krznom je zamaglila svijest da su vidre bile svojevrsni regulatori odnosa u mrežama ishrane riječnih ekosistema. Količina hrane, uglavnom ribe, regulirala rast populacija vidre, pa se bogatstvo nekog vodotoka ribljim fondom mogla mjeriti procjenom brojnosti vidre. Danas, pored zakonske zabrane lova na vidre, neka područja za njih imaju i utočišta, koja pomažu oporavak bolesnih i ozlijeđenih jedinki.

Morska vidra

Morske vidre izvrsno su prilagođene životu u moru
Morska vidra (Enhydra lutris) je široko rasprostranjena na pacifičkim obalama Sjeverne Amerike. Ranije su naseljavale plitke vode Beringovog prolaza i Kamčatke, te juga Japana. Zbog kvalitetnog i skupocjenog krzna, bila je privlačna lovna divljač. Jedan centimetar kože morske vidre prekriva oko 200 000 dlaka, što ih je dovelo do ruba izumiranja. Do 1911 godine preostalo je ih je tako malo da je trgovina njihovim krznom postala potpuno neisplativa.
Morske vidre hrane se školjkašima i ostalim beskralješnjacima (posebno petrovcima i ježincima), te  se često mogu posmatrati dok koriste kamenje kao alat kojim razbijaju i otvaraju oklop plijena. Narastu od jednog do dva metra u dužinu i postignu masu oko 30 kilograma. Iako su bile na rubu istrjebljenja, ponovo su se počele proširivati, počevši od obale Kalifornije.
Morske vidre nemaju sloj sala poput ostalih morskih sisavaca (kao tuljani ili kitovi), već im, kao kod ostalih vrsta vidri, toplinsku izolaciju osigurava zrak zarobljen u krznu.